Loading...

Saturday, April 16, 2011

Dr Mustafa Mahmud: OD SUMNJE DO VJEROVANJA

Nikada necu zaboraviti noc koju sam dozivio, prije nekoliko godina, na putu u prasume ekvatorialne Afrike. Na brodu sam plovio sirokim Nilom. Bili smo prosli EI-Melkal i usli u oblast sa mnogo komaraca u kojoj se Nil razlijeva i pretvara u nepregledne mocvare. Brod se ljuljao na vodi, zrak je bio Ijepljiv, zasicen vlagom; svi na brodu, pa i sam kapetan, obolijevali su od malarije. Redovno sam gutao tablete kamokina u strahu da ne dobijem groznicu. Te noci palo mi je na um da se popnem na palubu da vidim kako u noci izgleda ekvatorijalna Afrika. Ruke i lice namazao sam mascu protiv komaraca i popeo se na palubu. Ono sto sam ugledao cinilo mi se kao san: hiljade stabala palilo se i gasilo kao da su to bile bozicne jelke kojima se djeca zabavljaju. Bila su pokrivena hiljadama malih elektricnih svjetiljki koje su se naizmjenicno gasile i palile.

Zacuden, protrljao sam rukama oci i ponovo gledao. Sto sam ugledao bila je java, a ne san. Zaista su se stabla palila kao da su prekrivena hiljadama elektricnih lampica, a zatim gasila. Kapetan broda objasnio mi je da je to sto sam te noci vidio stvarnost, da je to drvece prekriveno hiIjadama svitaca i da oni, istovremeno zasvijetle da bi svojim svjetlom privukli komarce i pojeli ih, zatim se ugase da bi opet zasvijettili. Rekao je da je to jedna od prirodnih zakonitosti: kadgod bi se namnozila jedna vrsta insekata, Allah bl stvorio drugog insekta, neprijatelja, koji bi ga unistio kako bi medu svojim stvorenjima sacuvao ravnotezu, te da jedna vrsta ne iskorijeni drugu, osim samo u odredenim omjerima.

Dugo sam se prisjedao te noci i razgovora. Svakodnevno sam sve vise skupljao dokaza da je cijela vasiona pozornica velicanstvene ravnoteze svega i da je sve precizno predvideno i zakonitostima potcinjeno.

Naime, da je kojim slucajem zemaljska kugla manjeg opsega nego sto jeste, njena sila teze, gravitacija, bila bi slabija, zracni bi se pojas odvojio,nestao u vasioni, isparila bi se voda i izlapila i zemlja bi ostala pusta kao Mjesec na kome nema ni vode ni zraka, ni atmosfere i zivot bi bio nemoguc. A da je, pod pretpostavkom, Zemlja bila veceg opsega od postojceg, njena gravitaciona sila bi!a bi veca, kretanje na njoj bilo bi teze, nase bi tjelesne tezine bile nekoliko puta vece i tijela toliko teska da ih ne bismo mogli podnijeti.

Da je zemaljska kora deblja upila bi kisik i judi ne bi mogli podmiriti svoje potrebe za ovim dragocjenim plinom za disanje.

Da su mora dublja nego sto jesu, visak vode bi upio ugljendioksid i biljke ga ne bi imale dovoljno da zive i disu. Da je zracni omot oko Zemlje rjedji, meteori koji padaju umjesto da se rastope i nestanu na svom prodoru kroz gusti zracni omot — kao sto se sada zbiva pobili bi nas. Da se kojim slucajem poveca procenat kisika u zraku u odnosu na sadasnji njegova bi zapaljivost bila veca i najmanje bi se vatre pretvorile u uzasne eksplozije. Ako hocemo da seciramo sarnog covjeka i tu cemo naci ova cuda i tajanstvenosti koje ukazuju na ovu preciznu matematicku ravnotezu. Svako bice u svojoj krvi ima odgovarajuci procenat i kolicinu natrijuma, kalijum-karbonata, kalcijuma, secera, holesterola ... Svako pomjeranje ovih srazmjera, pa makar se radilo o malim kolicinama znaci bolest Ako ta neravnomjernost potraje, to znaci starost i smrt. Ljudsko tijelo predstavlja tehnicko cudo u podrucju zakona ravnoteze sredjenosti i harmonicnosti koju poznaje svaki lijecnik i svako ko je proucavao fiziologiju, anatomiju i organsku hemiju.

"Sve je stvorio i svakoj stvari dao njenu zakonitost." Naivna je prica da je ova harmonija i poredak rezultat slucaja, kao npr. kad bismo rekli da je neka eksplozija u stampariji slozila slova nekog opsirnog rjecnika.

Obmanut je i hemicar koji kaze. »Dajte mi zraka vode i blata i uslove prirodnog zivota i ja cu napraviti covjeka. Ovaj hemicar, samom izjavom da su mu potrebni materijal i uslovi priznaje nemoc da oponasa Stvoritelja koji je sve stvorio i covjekove uslove. A kad bismo mu i pribavili sve ove uslove i materijale i ako bi, na primjer, stvorio Covjeka, nece recl: -Stvorio ga je slucaj«, nego ce reci:

•STVORIO SAM GA JA.

Sa slucajnim stvaranjem uporedili bismo pricu o majmunu koji sjedi za pisacom masinom i beskonacno pise sve moguce kombinacije. Mozemo li pretpostaviti da ce on, jednog dana slucajno otkucati neku Sekspirovu strofu ill recenicu koja ima svoj smisao. Svaka ovakva pretpostavka nemogucna je.

Dozvolimo hipotezu da se ovo siucajno desilo u prirodi, da se nakon milijardu jedinjenja medu elementima u vodama mocvara slucajno formira kolicina atomske kiseline (DNA), koja moze sama sebe da obnovi. Ali se pitamo kako se ova kolicina organske kiseline razvila u zivot koji vidimo? Mozemo li da kazemo da se (opet) slucajno formirala protoplazma, ili da se drugim slucajem formirala celija da se, u tredem slucaju celija razdvojila u dvije vrste, biljnu i zivotinjsku pa su te celije postepeno ozivljavale. Takvo objasnjenje ravno je carobnom stapicu.

Kadgod nesto nismo mogli da shvatimo rekli srno da je to slucajno nastalo. A da li je to razumno? Slucajno se ptice i ribe selice, na udaljenosti od hiljade kilometara, preko mora i pustinja, orijentisu ka svojim odredistima. Slucajno pile razbija ljusku jajeta na njegovom najosjetljivijem mjestu da njega izade. Slucajno zarascuju rane i same od sebe, bez hirurga zasiju svoje krajeve. Slucajno suncokret shvaca da je sunce izvor njegovog zivota po mu se okrece. Slucajno na pustinjskom drvecu izrasta krilato sjemenje da bi moglo odletjeti u podrucja gdje su uslovi za biljke bolji,gdje imaju natpanje i kisu. Slucajno su biljke otkrile svoju zelenu boju (hlorofii) | upotrljebile su je za stvaranje svoje zivotne snage. Slucajno je komarac svojim Jajima bez Arhimedove pomol nacino plovne kese. Slucajno je pcela organlzovala drustvo i poredak, primjenila arhitekturu i kompliciranu hemijsku tehnologiju kojom se sok i pelud pretvaraju u med i vosak. Ill mrav, termlt koji je otkrio osnovnu zakonitost ventilacije (ar kondisn) i sagradlo termostatske kuce i u svom drustvu strogo sproveo nacelo jednoklasne zajednice? Ili obojen insekti koji su otkrili tehniku maskiranja i kamuflaze?

Da li je to sve slucajno? Ako i prihvatimo, na pocetku, jednu slucajnost, kako razum moze da prihvati lanac i permanentnost slucajnosti i koincidencije? Prihvatati ovakve pojave kao slucajnost znaci neozbiljnost koja se moze vidjeti samo u komicnim,jeftinim filmovima.

Neki su pokusali da rijec slucaj* zamjene drugom. Rekli su da je ovaj zadivljujuci zivot, sa svim bojama i vrstama, nastao iz potrebe, iz nuzde, kao sto su potreba i nuzda to sto te podstice na jelo kada si gladan. Zatim su se, sa slozenoscu prilika, sredina i potreba, te nuznosti komplikovale i tako su nastale sve ove vrste.

To je samo igra rijeci. Naime, umjesto rijeci "slucajno" stavili su rijeci "komplikovala se potrebna nuznost", a "slozenost" je, po njihovom, automatska, sama od sebe. Ona raste sama od sebe i jedan ton se pretvara u simfoniju. Kako to? Kako Jedan moze da izraste u roman pun zapleta a da ne bude razumom upravljan i dirigovan? S druge strane, ko je prvi uspostavio potrebu i nuznost? Kako nuznost moze nastati od nenuznosti (mogucnosti)? To je jalova diskusija i tvrdoglavost koja ima za cilj da ugusi zov prirode koji nam se namece i govori da postoji Stvoritelj, Orgnizator, da je to ruka koja upucuje, stap dirigenta koji rukovodi ovom lijepom i divnom simfonijom. Ova velicanstvena ravnoteza, zadivljujuca harmonija. jedinstvenost i poredak koji je satkan od milijuna detalja vice na sav glas da tu postojii Stvoritelj, Zacetnik ovih stvorenja, da je On svemocni Bog, da On objedinjuje sva savrsenstva, da je blizu svojim stvorenjima kao sto je blizu krv njihovim tijelima, da o njima vodi brigu, kao njezan otacu udovoljava njihovim potrebama, cuje njihove uzdisaje, vidi njihove situacije. To je Allah kojeg su nam vjere opisale uzvisenim imenima (esmaul-husna) i nema drugog boga. Allah nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealistickom svijetu, a niti je On materijalna egzistencija kako Ga je zamisljao Spinoza i drugi zagovornici jedinstva svijeta (panteizma).

On je jedan i nista Mu nije slicno. On je iznad svega sto znamo, iznad svih situacija, formi i oblika, vremena i mjesta. On je uociljiv po svojoj djelatnosti, nevidljiv po svojo bltnosti. Ne vide Ga oci, a On sve vidi. ili jos bolje receno, sve ocii Njime vide. Njegovim svjetlom i pomocu moci koju je On ocima dao.

Naucni razum ne priznaje ove rijeci mistike i zeli da vidi Boga da bi ga priznao. I kada mu kazemo da je Allah bezgranican, da je beskonacan, da je transcendentalni pojam, nauka kaze da Ga zbog toga ne priznaje, da nauka ne vjeruje u transcendentne pojmove, te da je naucno podrucje empirijsko — da pocinje od senzualizma i zavrsava iskustvom i eksperimentom.

Reci ce mo nauci da je ta tvrdnja neozbiljna, jer pola je sadasnje nauke transcendentalni pojam. Naime, nauka zakljucuje da je penjanje uz brdo teze nego silazenje niz brdo, da je podizanje kamena na leda teze nego podizanje nekog stapa, da ptica kada umre pada na zemlju, da jabuka s vocke takode pada na zemiju, da se Mjesec u vasioni obrce.

Ova zapazanja, na prvi pogled, nemaju medusobno nikakve povezanosti. Ali, kada je Njutn otkrio zakon gravitacione sile koji povezuje sve ove manifestacije, onda su i pad jabuke sa drveta, teskoca pri podizanju kamena i okretanje Mjeseca u vasioni, postali dokazi teorije koja nam je objasnila cinjenicno stanje. I pored toga ova je gravitacija nepoznanica, transcendentalni pojam, jer niko ne zna Sta je njena bit. Niko nije vidio stubove na kojima pociva nebo i na njemu zvijezde i planete. I sam Njutn, autor teorije, u pismu upucenom svom prjjatelju Bentliju, kaze" Zaista je neshvatljivo da imamo materiju koja je bezivotna i neosjecajna a djeluje na druge materije,privlaci je iako medu njima nema nikakve veze i odnosa".

Eto, to je naucna teorija kojom se sluzimo, vjerujemo u nju i smatramo je naucnom a ona je nepoznanica, transcendentalna, umom neshvatljiva. Takav je isti slucaj s elektronom, radio-talasima, atomom, neutronom. Sve to nismo vidjeli all, ipak, u to vjerujemo zadovoljavajuci se njihovim tragovima. emanacijama. I mi, za ove pojave. osnivamo posebne nauke, izgradujemo im zavode i laboratorije, a te nauke su, u odnosu na nasa cula, neosjetljive, gajb [transcendentalno)

Odredenije receno nauka nije shvatiia bit nicega. samo znamo imena tih stvari, ali ne i njihovu esencijalnost. Mi se medusobno sluzimo nazivima i terminima ,a da ne znamo njihovu bit.

Allah je poducio Adema samo imenima, all ne pojmovima, kao sto stoji u Qur'anu:

"Allah je Adema poducio svim imenima ."

Eto, to su granice nauke. Najvise sto nauka zeli da sazna to je odnos i razmjer, ali ona ne moze da vidi bit ni sustinu nicega. Nauka vjecito upoznaje i saznaje stvari po njihovoj pojavnosti i ispituje ih s vanjske strane i uprkos toga cvrsto se drzi svojih teorija, kao da je spoznala sustinu stvari, pretpostavlja i zagovara izvjesne stvari koje su, u odnosu na sredstva kojim se sluzi, cista transcendencija, misljenje i pretpostavke.

Nalazimo se u doba transcendentne nauke koja predstavija vrstu iabirinta pretpostavki.

Mislim da nauka ne rnoze kritlkovati transcendentnost, a ona je sama do usiju u transcendentnosti. Zato bi nam bolje bilo da vjerujemo u transcendentni umom neshvatljlvi svijet, u naseg Plemenitog Dobrocinitelja cije tragove i emanacije vidimo svakog ocnog miga ,srcanog otkucaja, svakog meditacionog trenutka. Ovo bi biIo bolje nego da se gusimo u pretpostavkama.

No comments:

Post a Comment

Hvala, thanks!