Loading...

Saturday, June 4, 2011

MURAD HOFFMAN: Jezik Kur'ana

Nema nijednog jezika, čak ni francuski to nije, a da je više poštovan od arapskog. Neki muslimani pozivajući se na ajete 12:2, 16:103 i 26:195 i dalje vjeruju da je arapski jezik “vlastiti jezik Božiji”, koji je On stvorio (tevqifu-l-lugat). Drugi iz ovoga izvlače analogiju sa židovskom idejom o izabranom narodu kada se izjavljuje da je arapski Božiji izabrani jezik.

U svakom slučaju, u predislamskoj Arabiji arapski jezik je bio jedini visoko razvijeni kulturološki proizvod, a poezija je bila jedina poznata umjetnička forma. Svojom lirikom Arapi bijahu počeli svoj svijet pretvarati u jezik. Njihova je civilizacija bila tekstualne naravi (Ebu Zejd). Ako je Isusovo polje djelovanja bilo liječenje, a magija polje djelovanja Mojsija; oblast islama je bila lingvistika (Bamyeh).
Stoga je za Mekkelije bilo sasvim prirodno (i ne nužno uvredljivo) da sumnjaju da je Muhammed u osnovi bio jedan pjesnik (69:40, vidi podrobnije; 52:30). Pogrešno je bilo insinuirati da Muhammed bijaše izmislio Kur’an, ali je korektno bilo priznati njegove liričke kvalitete. Pošto je stil Kur’ana raskinuo sa mnogim arapskim tradicijama, njihovo ulagivanje je bilo čak mnogo upečatljivije.
Kao Božija riječ Kur’an nije književni oblik u nekom uobičajenom smislu. Niti on može biti, naprimjer, neupućeno kategoriziran kao “rimovana proza”.
Međutim Kur’an je, isto tako, pristupačan samo zato što slijedi zakone estetike i gramatike klasičnog arapskog jezika. Uistinu nijedno maestralno djelo (chef d’oeuvre) svjetske književnosti nije impresioniralo čitatelje tako duboko kao što to Kur’an i dalje nastavlja činiti. U suprotnom bi se poput nekog nepristupačnog izvanrednog božanskog izražavanja (superidiom) jedino mogao koristiti ritualno, poput magije.
Sumirano rečeno, dopušteno je analizirati stilističke i lingvističke posebnosti Kur’ana. Ustvari, čovjeku jedino preostaje razaznavati ili razlučivati razlike, poput onih između visoko poetskog, intenzivnog i snažnog jezika najranijih sura i dužeg i odmjerenijeg stila kasnijih sura. (U Mekki je sporno pitanje bilo pronaći vjernike, u Medini ih uputiti). Veoma interesantno, kompjuterska analiza obavljena u Parizu potvrdila je da jezik u oba perioda pripada jednom i istom autoru. Naime, Muhammedov jezički profil izveden iz zbirke njegovih izreka (el-ehadis) se ne slaže sa onim kur’anskim.
Naravno, dok se muslimani arapskog govornog područja mogu fascinirati čistom ljepotom Kur’ana, ostali muslimani se, tačnije rečeno, dive pred njegovom mudrošću.
Formalna ljepota Kur’ana ne duguje samo završnoj rečeničnoj rimi i aliteraciji već također i asonantnom ponavljanju vokala, igri riječi i unutarnjem ritmu. Sad ću navesti transkripciju (sa naglascima) 99. sure i nadam se da ću time pružiti predodžbu formalne ljepote velikog dijela Kur’ana. Njena završna rečenična rima “a” ovdje se pojavljuje u posljednja tri vokala riječi. (U ovoj transkripciji “dh” se izgovara kao zvučno englesko “th”, “th” poput nezvučnog engleskog “th”; “kh” poput grlenog njemačkog “ch”, a “z” poput zvučnog “s”.)


Idha zuzlilât al-ard zilzâlahâ
wa akhraghât al-ard athqâlahâ
wa qâla-l-insân mâ lahâ?
yaum idhin tuhâdithu akhbârahâ
bi-anna râbbaka awhâlahâ
yaum idhin jasduru-n-nâs ashtâtan li-yuru’amâlahum:
fâ mân yâmalu mithqâla dhârratin khâiran yârahu
wâ mân yâmalu mithqâla dhârratin shârran yârahu.



U prijevodu:


Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese
i kada Zemlja izbaci terete svoje,
i čovjek uzvike: “Šta joj je?!” –
toga Dana će ona vijesti svoje kazivati
jer će joj Gospodar tvoj narediti.
Toga Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova;
onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga,
a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjeće ga.



Ova sura uz rimu i ritam prikazuje još jednu stilističku osobenost: interpolirane ili “ubačene” ajete. Ajet 6 zvuči kao da je naknadno umetnut kao neka vrsta komentara. Slijedeći tu logiku, neko bi ga mogao staviti u okrugle zagrade. Ili misli da bi mogao.
U stvarnosti pak 99. sura je objavljena u jednom komadu, istovremeno. Daleko od toga da je to formalno-logička greška (non sequitur), interpolacija u 6. ajetu kroz estetički šok proizvodi neku vrstu mini pauze za razmišljanje.
Sura 97 je jednako impresivna:


Inna ânzalnahu fi lâilat al-qâdr
Wa ma adrâka ma lâilat al-qâdr
Lâilat al-qâdri khâirun min alf shâhr
Tanazzalu al-malâikatu wa-r-rûh fiha bi-idhni râbbihim min kulli âmr
Salâmun hiya hâtta matlâ’i-l-fâjr 



U prijevodu:


Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr –
a šta ti misliš šta je noć Kadr?
Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci –
meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake,
sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.



Biskup Kenneth Cragg (u knjizi “The Event of the Kur’an - Događaj Kur’ana”) po svoj prilici je u pravu kada izjavljuje da je autentična objava, bivajući znanje bez neprirodnosti, uvijek poetična.

Zakletve i proklinjanja



U arapskom jeziku “ve” znači “i”. Upotrijebljeno ispred neke imenice “ve” se, međutim, može pretvoriti i u česticu zaklinjanja. “I Sunce!”, naprimjer, morat će se prevesti kao “Tako mi Sunca!” “Ve” u takvim slučajevima dovodi do neke vrste potvrde zakletvom.
U Kur’anu prilično veliki broj ranijih sura počinje na ovaj način, ustvari sure broj 68, 75, 77, 79, 85, 86, 89, 91, 92, 93, 95 i 103. U ovim slučajevima Bog verificira istinitost Svojih izjava dovodeći ih u vezu sa nečim drugim što je nesumnjivo istina. Tako čitamo: Tako mi noći kada tmine razastre! (92:1), ili: Tako mi smokve i masline! (95:1), ili, Tako mi vremena! (103:1)
Zapada u oči da se Bog nikada ne kune Sobom niti neosjetilnim, apstraktnim stvarima. Ovo je navelo Bintu Šatii da ove zakletve smatra nekom vrstom stilističkih trikova iliti majstorija kojima se postiže pažnja za ono što slijedi.
S druge strane, Angelika Neuwirth uopće ne smatra da se radi o zaklinjanjima. Doista, formula “lâ uqsimu” kojom sedam spomenutih sura počinje može se čitati kao “Doista se kunem…” ili – u suprotnom značenju – kao “Ne kunem se”, sve u zavisnosti o tome da li se “lâ” čita ili smatra kao isticanje ili negacija.
U nekim slučajevima, Kur’an se čini kao da sadržava božanske kletve: Neka prokleti budu lažljivci (51:10); I, proklet bio, kako je proračunao! (74:19), ili: Proklet neka je čovjek, koliko je on samo nezahvalan! (80:17) Ovo je, dakako, neizvjesno budući da se u svakom slučaju glagol koji se koristi (3. lice; prošlo vrijeme, pasiv) ne može samo čitati optativno (nahotice), već na način koji indicira kompletnu akciju. Stoga, naprimjer, qutile, možda, ne znači “Bio ubijen!”, već prosto, narativno, “on je bio ubijen”. Prema tome zaklinjanja može uopće da ne bude.

Alegorije i metafore



Kur’an raspravlja o metafizičkim subjektima kao što su Bog, anđeli, džinni, raj i pakao – za koje su svi jezici neprikladni. Nije potreban Ludwig Wittgenstein da se shvati da je i arapski jezik, dakako, razvijen kroz imenovanje vidljivh ili čujnih osjetilnih objekata, nepodoban za metafizičke subjekte. Kur’an priznaje ovu dilemu govoreći u slikama i parabolama (el-misal, jed. el-misl). U Ajetu o svjetlosti (24:35) Bog ukazuje da je Njegova svjetlost neka vrsta metafore.
To što se Kur’an može ophoditi sa nevidljivim (el-gajb) ustvari je rezultat njegovog figurativnog metoda, dakle njegovog korištenja alegorija i metafora. Apstraktni, neosjetilni fenomeni se konkretiziraju uz pomoć slika koje su nama poznate. Ovo je opasno jedino ukoliko neko zaboravi da mi u ovom slučaju baratamo usporedbama i predstavkama naše vlastite mašte. U tom slučaju postajemo žrtve antropologizacije božanskog.
Stoga je od suštinske važnosti ostati svjestan banalne istine da nismo u stanju zahvatiti bilo koju od konačnih zbilja, čak ukoliko i recitiramo 99 (ili više) “najljepših imena” Božijih (el-esma’u-l-husna; 17:110), to jest Njegove atribute, od kojih se mnogi mogu naći u ajetima 59:22-24. Tu je Bog nazvan: Sveznajući, Svemilosni, Samilosni, Gospodar, Sveti, Izbavitelj, Zaštitnik, Silni, Uzvišeni, Gordi, Tvorac, Onaj Koji iz ničeg stvara, Onaj Koji svemu daje oblik, Moćni i Mudri.
Ovaj samoopis Boga možemo shvatiti jedino ukoliko ga mognemo asocirati sa iskustvima koja smo sami iskusili. Što je jednako kao i kazati da ne možemo shvatiti (ili obuhvatiti) Boga pošto su sva naša iskustva vezana za kategorije vremena i prostora.
Jedan od izlaza iz ove dileme jeste da se Božija “imena” upotrebljavaju nominalistički “bez pitanja kako” (bi la kejfe), kao što je u 10. stoljeću već preporučeno od strane eš’arijske filozofske škole u Bagdadu. Nominalističko bi, također, trebalo biti naše baratanje terminima poput Sudnjeg dana i Posljednjeg suda (jevmu-d-din) kada Posljednji čas (es-sa’ah) dođe i otvore se vrata raja (džennet) i pakla (džehennem) – bez obzira na činjenicu što je Kur’an omamljujuće pregledan u pogledu onog što nije opisivo.


Kada zvijezde sjaj izgube
i kada se nebo otvori
i kada se planine u prah zdrobe…

(77:8-10; vidi također 82:1-5)


Kako čitati živopisne opise nevidljivog svijeta blaženstva i patnje u raju i paklu? Postoji samo jedan način: protumačiti takve tekstove kao alegorije i uzdržati se od okolišanja u vezi s detaljima. Takvi opisi nisu nekakvo oslikavanje drugog svijeta već jedan od načina motivacije za naše ponašanje ovdje.
Čitajući Kur’an pronalazimo veoma privlačna izvješća o bašči edenskoj ili raju: dubinski zasićeno zelenilo; svježa hladovina; žuboreći izvori vode (76:6); palmina drveća prepuna datula i narovi plodovi (55:68); ženske družice sa krupnim tamnim očima, odjevene u svilu (52:20; 55:72; 56:22), i mladići koji iščekuju, vječno mladi (56:17). Takvo obilje ne samo da je bilo privlačno beduinskom slušateljstvu kome je kur’anska poruka prvobitno bila upućena. Na koji bi to drugi način Bog mogao opisati raj narodu koji trpi tropsku vrućinu i nedostatak vode?
Kur’anske slike raja i pakla se smjenjuju, često potpuno iznenada i uz prijeteće i naglašene tonove. Ajeti 52:13-17 su dobar primjer takve jedne dvostrane ilustracije. Nekim čitateljima je nelagodno zbog takvih drastičnih eshatoloških oslikavanja.
Dočim, to je upravo njihova glavna svrha. Da bi se latergičan narod razdrmao iz ugodnosti, surovog materijalizma i mentaliteta raspuštenosti (po kojima se sve može činiti i raditi), potrebna su retorička oružja velikih kalibara. Suočavanje sa smrtnošću zasigurno ne nanosi toliku bol ukoliko se to desi prije nego što se udahne posljednji dah.
U svakom slučaju, kur’anski metod alarmiranja ljudi bio je visoko učinkovit. Mnoge Mekkelije su preko noći promijenile svoje grješne postupke. Islam je polučio jednu vrstu rane kulturalne revolucije. Tokom života svog harizmatičnog Poslanika muslimani u Mekki i Medini su bili historijski jedinstveni kao zajednica, uvijek spremni u potpunom povjerenju žrtvovati svoju imovinu, svoje dijelove tijela i živote zarad islama. Kur’an bijaše pothranjivao svojevrsni heroizam koji se često odražavao kroz gorljivost i oduševljenje za obećani život nakon smrti. Da li su oni bili, ili jesmo li mi, naivni?

Jasno i zastrto



Alegorije i metafore u Kur’anu se moraju razlučiti od pasaža koji su enigmatični, to jest tajanstveni ili nose više značenja – oni sa očiglednim (zahir) i skrivenim (batin) značenjima. U slučaju alegorija i metafora očito je da se one ne smiju uzimati doslovce. U slučaju ajeta sa skrivenim značenjem ta stvar uopće nije očita.
Za ljude koji su posebno naklonjeni ezoterijskoj spekulaciji – batinisti – Kur’an je jedno bogato polje. Međutim ukoliko zapostavimo njegovo egzoterijsko značenje, zar ne gubimo cjelokupno tlo pod nogama? U čemu je klopka? Jedna je stvar imati strahopoštovanje prema Gospodaru i Njegovoj objavi (39:23) i vjerovati u neviđeno (2:3). Pokušavati, pak, prodrijeti kroz zastor između vidljivog i nevidljivog svijeta (el-gajb) je jedna sasvim druga (i arogantna) priča.
Ezoterijski komentari Kur’ana su uobičajena pojava u ši’ijskom svijetu i sufijskim krugovima, kao što je predstavljeno od strane Muhjiddina ibn el-Arebija. U traganju za skrivenim značenjima oni čine upravo ono što ih Kur’an bodri da ostave na miru (3:7).

Specifičnosti gramatike



U Kur’anu se mogu naći brojne gramatičke osobenosti na koje treba paziti prilikom prijevoda:
1 – Nekompletne (eliptične) upitne rečenice.
Budući da se radi o retorici, one se moraju kompletirati od strane čitatelja. Naprimjer: “Zar je isti onaj koji će se na Sudnjem danu licem svojim zaklanjati od strahovite patnje…?” (39:24)
2 – Nekompletne naznake vremena. Ovo je slučaj kada rečenice prosto otpočinju sa “kada je on kazao” (iza qale).
3 – Korištenje prošlog vremena za buduće događaje. Ako je neki budući događaj izvjestan on se može izraziti u prošlom vremenu budući da je to kao da se već bijaše desio.
4 – Promjena gramatičkog lica (el-iltifat). Uglavnom kada se spominje Bog kao Onaj Koji govori dešavaju se iznenadne promjene subjekta:
iz 1. u 2. lice (ali ne i obratno),
iz 3. u 1 lice (i obratno),
iz jednine u množinu,
sa jedne na drugu osobu kojoj se obraća.


Može se desiti nekoliko promjena u nizu (70:39-41), a u slučaju glagola, također i promjena vremenskih oblika. Naprimjer:
U Prvoj suri Bog je gramatički subjekt, međutim u ajetima od 1. do 4. u 3. licu jednine (On, Njega), a od 5. ajeta u drugom licu (Ti, Tebe).
Ajet 10:21 glasi: “...izaslanici Naši ono što vi ispletkarite doista zapisuju.” A 22. ajet nastavlja: “On je Onaj Koji…”
U 35:27 takva promjena se dešava unutar samog ajeta: “Zar ne vidiš da Allah s neba spušta vodu i da Mi pomoću nje stvaramo plodove…”


Da budemo načisto, u Kur’anu ništa nije slučajno, pukim slučajem. Stoga je neosnovano kada orijentalisti kao što je Theodor Nöldeke gramatičke osobenosti tretiraju kao nepravilnosti, to jest kao greške, a ne kao posebne odlike koje imaju specijalne funkcije, kao što to čini Jacques Berque.
Kada Bog govori u 1. licu jednine (Ja) ili u množini dostojanstva lat. pluralis majestatis (Mi) On potcrtava Svoju veličanstvenost i blizinu: “Zar Ja nisam vaš Gospodar?” U tom slučaju Njegovo komuniciranje ima izražajnu ili ekspresivnu narav.
Kada Bog govori u 2. licu jednine kao “Vaš Gospodar” akcenat se stavlja na njegovo slušateljstvo. U tom slučaju Njegovo komuniciranje ima povezujuću ili konektivnu narav.
Kada se Bog spominje u 3. licu jednine (On, Allah), akcenat je na poruci. Ovo Njegovo komuniciranje ima spoznajnu ili kognitivnu narav.

Specifičnosti lingvistike



1. Bogatstvo riječi: jezik Kur’ana malo koristi pridjeve. On je, međutim, bogat glagolima i upotrebljava ih u svih osam mogućih modaliteta, često u formi gerundiva (glagolske imenice, kao, npr., “slušanje”). Glagolska upotreba supstantiva (“oni će biti oni koji pobjeđuju”) prilično je česta, kao što je to slučaj i sa pasivnim oblikom glagola.
U cjelini, Kur’an koristi nekoliko vremenā – uglavnom sadašnje i prošlo nesvršeno vrijeme – te jedan jednostavan, čak i skroman vokabular – i nije pretrpan profinjenim, rijetkim i intelektualnim riječima koje se koriste u arapskoj poeziji. Poglavito su rijetki glagoli čiji korijen (el-masdar) ima četiri konsonanta. Takvih je identificirano samo 15 u Kur’anu, premda su im predislamski pjesnici bili naklonjeni, koristeći ih u velikom broju. Dakako, prividna jednostavnost kur’anskog jezika je zavodljiva. Ona u sebi skriva mnoge slojeve značenja.
2. Duplikacija: u arapskom jeziku retorički je efikasno ako se jedna te ista riječ upotrijebi više od jednog puta u istoj rečenici. (U evropskim jezicima sugerira se izbjegavanje takve jedne “neestetske” duplikacije). Naprimjer: “Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese” (Iza zulizilati-l-erdu zilzaleha 99:19), te ajet: “Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!” (55:60)
3. Onomatopeja: Kur’an voli koristiti riječi čiji zvuk nagovještava njihovo značenje.
4. Aliteracija: učestalo korištenje istih slova ili glasova, kao u suri 114:4 (vidi podrobnije) “…vesvasi-l-hannas ellezi juvesvisu fi…”. Sama prva objava je već bila fonetički zapletena uparujući riječi kao što su: ‘aleq/haleq; iqre/ikram; te ‘allem/ja’lem.
5. Dijalog: u pojedinim pasažima rečenice izgledaju kao komentari na one koje su prethodile. Ovo je slučaj u 4:46, čija se prva rečenica objašnjava drugom, kao što je slučaj sa trećom koju objašnjava četvrta. Sura 16:101 također korespondira ovoj shemi a/b/a/b:
(a) A Kada Mi ajet dokinemo drugim
(b) – a Allah najbolje zna što objavljuje –
(a) oni govore: “Ti samo izmišljaš!”
(b) A nije tako, nego većina njih ne zna.
6. Refren: postoje pasaži u Kur’anu gdje opetujuće fraze sugeriraju na neku vrstu dijaloga. Prototipski je ovo slučaj sa 55. surom er-Rahman, u kojoj se uzvik “Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!” pojavljuje 32 puta.
7. Patos i naglašavanje: mnoge kur’anske fraze počinju sa dirljivim ve (“i” ili “ali”) ili sa inna ili qad (“uistinu”, “doista”, “sigurno”), sve s ciljem dodavanja naglaska.
8. “Ve”: arapska riječ za “i” se ne koristi samo za isticanje. U većini slučajeva ona prosto spaja dvije fraze. Ovo se tako učestalo čini da se arapski jezik može optužiti da pati od va-vizma. Niti pak oni koji govore arapskim jezikom vide ikakvu kontradikciju u zaplitanju “i” sa “ili”. Desetine kur’anskih fraza počinju sa ve lakin (“A, međutim”).
9. Ambivalentnost (el-ibham): da riječi nose nekoliko značenja tipična je odlika svih jezika. Ovo je čak slučaj sa ključnim kur’anskim konceptima kao što je ajet (znak; stih), te din što može označavati religiju, vjeru, pokornost, solidarnost, pravno mišljenje, obred ili način života. Stoga istu riječ ne treba prevoditi uvijek na isti način. Arapski jezik je, možda, jedini jezik koji koristi riječi sa kontradiktornim, uzajamno isključivim značenjima. Jedan te isti termin može značiti “sumrak” i “svitanje”. U takvim slučajevima kur’anski ajet može biti shvaćen na jedan ili na drugi način, ili na oba načina.
10. Sinonimi: ne postoji suglasje među ekspertima u pogledu postojanja sinonima u Kur’anu. Uistinu, ono što na prvi pogled izgleda zamjenljivo često tako ne izgleda nakon podrobnijeg razmatranja. Stoga, nije uputno prosto objašnjavati jednu kur’ansku riječ sa drugom.
11. Spolno neutralni vokabular: koncept “Boga” (el-ilah; Allah) u arapskom jeziku je spolno neutralan. Premda Allah u Kur’anu često spominje Sebe kao “On” (huve), ostaje jasno da Bog ne smije biti klasificiran izričito kao muški (maskulin) ili ženski (feminin) rod. Ovo također oduzima pravo pokušajima muslimanskih feminista da huve prevode kao “Ona”.
Iznenađujuće, nekolicina drugih ključnih arapskih termina su također bez odrednice spola. Ovo je slučaj i ima smisla kod imenice “supružnik(ca)” (zevdž) i druga/družice (huri).
Shodno tome, Kur’an je mnogo manje naklonjen muškom spolu nego što se uglavnom pretpostavlja.
12. Adresanti – Oni kojima se obraća: Kur’an se obraća sljedećim kategorijama:
ljudskom rodu (ejjuhe-n-nas!),
vjernicima/muslimanima (ejjuhe-l-mu’minun/muslimun!),
Muhammedu (ejjuhe-n-nebijju!),
nevjernicima (ejjuhe-l-kafirun!),
mnogobošcima (ejjuhe-l-mušrikun!),
dvoličnjacima (ejjuhe-l-munafiqun!).


Da li će se kršćani klasificirati među mnogobošce ovisi o tome da li tumače “trojstvo” kao sjedinjenje tri božanske osobe ili to smatraju jednim Bogom sa višestrukim manifestacijama.
“Nevjernici” je jedna nužna premda nezadovoljavajuća klasifikacija. Doslovno kafir (mn. el-kuffar) je onaj ko stavlja (istinu) pod neki pokrivač, to jest neko ko odbacuje vjeru unatoč tome što je bolje poznaje.
Kadgod Kur’an govori o vjernicima ili nevjernicima, obje kategorije, i muškarci i žene, tim se ciljaju. Ovo je dobro pokazano u poznatom ajetu 33:35:
Muslimanima i muslimankama,
i vjernicima i vjernicama,
i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama,
i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama,
i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama,
i poniznim muškarcima i poniznim ženama,
i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat,
i muškarcima koji poste i ženama koje poste,
i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu,
i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha –
Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.

Zagonetne stvari



Dvadeset i devet od 114 sura počinje enigmatičnim, nepovezanim ili isprekidanim slovima (el-muqatta’at). Ona se pojavljuju kao jedno slovo (sure 38, 50, 68) ili u kombinaciji do pet slova. Prva dva ajeta 42. sure sastoje se od samo takve slovne kombinacije. Devetnaesta sura je jedinstvena time što otpočinje grupom od pet slova (K, H, Y, ‘A, S), što je najveći broj slova u arapskom korijenu riječi (el-masdar). Uočeno je da se samo 14 slova pojavljuje u tzv. Muqatta’at počecima, što je tačno polovina arapskog alfabeta.
U dva oblika istom slovnom kombinacijom otpočinje grupa sura. Ovo je slučaj sa surama 40-46 (“Ha Mim”) i surama 10, 11, 12, 14 i 15 (“Elif Lam Ra”). Može se raspravljati da li su slova “Ta Ha” prije sure 20. i “Ja Sin” prije sure 36. “isprekidana slova” uopće. Ta Ha i Ja Sin bi ustvari mogli značiti “O čovječe!”.
Muhammed nikada nije dragovoljno dao nikakvo objašnjenje početaka Muqatta’at, niti su njegovi drugovi o tome zapitkivali.
Naravno, kasnije su muslimani postali zaintrigiraniji ovim fenomenom, imajući u vidu da je to bio slučaj bez premca. Jedna ogromna količina genijalnosti ili domišljatosti je investirana u rješavanje zagonetke Muqatta’at, posebice od strane komentatora Kur’ana kao što je Taberi. Samo nekolicina njih je, uključujući i Muhammeda Hamidullaha, izjavila mišljenje da se tu nema šta objašnjavati, već samo prihvatiti. Lično, ja bih se radije svrstao uz komentatore poput Yusufa Alija i Muhammeda Asada, koji u tome doista vide zagonetku, ali zagonetku koja nikada neće biti riješena.
Tokom vremena, sljedeće su se hipoteze u ovom pogledu razvile:
Isprekidana slova su inicijali pisara koji su zapisali sure o kojima se govori. Ova (tipično orijentalistička) teza mora biti odbačena budući da je Poslanik uvijek izgovarao početke Muqatta’at kada bi učio Kur’an.
Slova se odnose na numeričku vrijednost predmetnih sura. Ovo je jedan neislamski, kabbalistički način gledanja na tekstove.
Slova su skraćenice Božanskih atributa (“imena”). Ukoliko se to uzme, prema sektašu Muhammedu Aliju, “ra” može odgovarati “ra’i” (Onaj koji vidi). Ibn ‘Arebi, veliki mistik, smatrao je da slova “A L M” označavaju Allaha, Logos i Muhammeda, a “H M” za habibi Muhammed (“moj prijatelj Muhammed”). Beskonačna fantazija!
Slova su magični pečati, kojim se pečate sure. Ovo je kružno povezana magija kojom se jedna tajna objašnjava drugom.
Slova su zakletve, koje svečano potvrđuju vjerodostojnost teksta koji slijedi (Theodor Nöldeke). Ovo nije prihvatljivo pošto nijedna od kratkih sura nema isprekidana slova.
Slova su privremeno data imena sura. Ukoliko je tako, zašto su zadržana nakon što su sure dobile svoja standardna imena?
Slova su retorička sredstva (ili majstorija, trik) da bi se postigla pojačana pažnja – jedno nimalo dostojanstveno objašnjenje, u najmanjem rečeno.
Kenneth Cragg je sugerisao da su Muqatta’at bila simboličke sirovine rječitosti – ma šta to moglo značiti.
Skoro se Angelika Neuwirth zapitala da li su, možda, enigmatska slova mogla biti ključ za razumijevanje i pozicioniranje njihovih sura. Ona je napomenula da se sve sure koje nose takva slova na neki način bave objavom. Međutim takav je slučaj i sa mnogim ostalim.
Ukupno sumirano: muslimani bi bili na sigurnom ukoliko bi smatrali da enigmatska slova pripadaju onoj skupini ambivalentnih ajeta (el-mutešabihat) od čijih skrivenih značenja se trebaju kloniti jer Bog samo zna njihovo značenje (3:7).


Prijevod: Mirnes Kovač

No comments:

Post a Comment

Hvala, thanks!